When My Knife Strikes You aka Kad te moja čakija ubode (1968)

Od izlaska iz majčine utrobe započinjemo život pijenjem, na početku je to dojenje mlijeka shodno našim refleksima sisanja i gutanja, da bi kasnije odrastanjem mijenjali tečnost. Onog trenutka kada osoba dostigne potrebu za dokazivanjem zrelosti imitirajući roditelje i uzimajući nekada zabranjeno alkoholno piće našeg prauzora, ona potvrđuje svoje pripadanje određenom etnosu. Kulturno razlikovanje, odnosno etnicitet se ogleda u činjenici da Česi piju pivo, Ruski votku, Francuzi vino, a stanovnici brdovitog Balkana u rakiji vide osjećaj kolektivnog zajedništva. Nažalost, dok se prekomjerna doza vina tipičnog Francuza ogleda u lošem smislu za humor, veoma lošoj procjeni sopstvenih vrijednosti te povećanju seksualne želje i nemogućnosti izvedbe iste, na našeg čovjeka rakija djeluje na intelekt i svijest što dovodi do mračnog stanja koje prouzrokuje prethodna svađa oko psovanja kupus kalje. Krajnji neuspjeh francuskog čovjeka je neuspjeh u zavođenju mlade emigrantice iz Maroka i nastupanju hipnotičkog efekta koji vodi u duboki san, a psovanje kupus kalje završava brutalnim bodenjem čakije devetnaest puta. Ovo nacionalno piće južnih Slavena izrađeno destilacijom frementiranog voća i kao takav proizvod fizičkog procesa snažnije mijenja duševna svojstva koja vode do iracionalnog djelovanja kao ubistvo sjekirom najboljeg prijatelja. Krsto Papić nam u ovom kratkom dokumentarcu pokazuje kako rakija seljacima bosanskih brdsko planinskih područja služi kao kompenzacija osjećaju manje vrijednosti na krvav način. Scene i sama dešavanja unutar dokumentarca itekako premašuju okvire onog što smo navikli ili smatrali prihvatljivim gledajući i upoznavajući se sa kulturom američkih južnjaka. Tekstovi u pjesmama Rednecka o izbijanju zuba ili prijelomu nosnih kostiju svojim voljenim životnim partnerima zvuči zaista ljupko i miroljubljivo naspram pjesama veselih mladića u zadimljenim birtijama Majevice. Njihove pjesme ili neartikulisani urlici, bez uvrede istinskim poklonicima i ljubiteljima zvukova Krajine, su sastavni dio repertoara kafane sa stihovima poput: Evo mene, joj evo mene i mojega noža / biće noćas, oj biće noćas poderanih koža ili ne treba mu, joj ne treba mu ni kruha ni vode / ako ga moja, joj ako ga moja čakija ubode. Očigledno da prepečenica od šlive posavice nekih pedesetak stepeni sužava već dovoljno suženu svijest seljaka pa ova teorija iz pjesama prerasta u čestu i mnogo goru praksu po livadama i puteljcima bosanskih vukojebina. Razloga za ubistva je na pretek, od svađe oko puteljka do svađe oko posjedovanje frule na seoskoj igranci. Kako se ne bi stekao pogrešan utisak moram reći da nije tačno da rakija uvijek i kod svake osobe izaziva agresivnost ali ipak moram reći da nema bolje kompenzacije od rakije za osjećaj nepotpunosti, nedovršenosti, nesavršenosti koji vode do tzv. ‘’muškog protesta’’ koji završava veoma neprijatno. Iako Papićev dokumentarac obiluje scenama crnog humora up. izjave lokalnih seljaka, ipak jednu naizgled neozbiljnu misao sam shvatio vrlo ozbiljno od seoskog ‘’bolan umjetnika’’ koji se pita šte će ljudi raditi u ratu kada se ubijaju bez ikakvih posebnih razloga u miru. Ipak i poslije masovnih ubijanja, silovanja, klanja, mučenja i ostalih bolesti koje rat donosi sa sobom problemi se nisu zaustavili jer sad smo žrtve sveopšte ruralizacije svega urbanog. Najmanje nesuglasice se rješavaju noževima i sjekirama, samo mjesto radnje više nisu šumska područja već gradski centri nekadašnje zajedničke nam države. I više rakija nije uzrok problema, već dobro ustaljeni kompleksi manje vrijednosti sa novim partnerima.