Manga: Ichi the Killer aka Koroshiya 1

Najpoznatija Hideo Yamamotova manga je tamna i eksplozivna satira o prirodi i porijeklu ekstremnog nasilja nastalom u mješavini emocionalne traume i seksualne izopačenosti. Uistinu, nasilje nije fokus priče već samo mehanizam koji pokreće i raspliće klupko manipulacije, emocionalne labilnosti, društvene inferiornosti, smrtnih seksualnih fantazija kao kritika modernog društva današnjice. Ono što primarno privlači ovakvom sadržaju jeste činjenica da je autor radnju smjestio u realnost sa svakodnevnim i veoma mogućim motivima u kojoj egzistiraju i glavnu riječ vode likovi koji daleko prelaze granice naše mašte u klimavom potrošačkom životu. Seksualna uzbuđenost prouzrokovana krajnjim nasiljem na potpuna dva raziličita načina su glavne odlike naših junaka: Kakihare, sadomazohiste sa velikim naglaskom na mazohistu i Ichia, pozitivca kojeg nismo susretali prije u bilo kojoj formi umjetnosti. Kakihara, jedan od dražih negativaca, vjerovatno najdraži, sa osebujnim izgledom druge strane seksualnog zadovoljstva koga krase ožiljci i mnoštvo pirsinga na običnim i neobičnim mjestima je član jakuze koji ima cilj da pronađe neobičnog monstruoznog ubicu svog šefa. Njegov odnos sa glavom porodice je u najmanju ruku bio poseban. To nije samo pitanje časti i autoriteta iz kojeg proizlazi poštovanje prema nadređenom već činjenica da mora osvetiti osobu koja mu je istovremeno bila najveći ljubavnik kao jedina osoba koja je bila u stanju nanositi mu najveću psihičku i fizičku bol te kao takva stoji kao garant za njegovu besuslovnu ljubav. S druge strane, njegov glavni neprijatelj je Ichi, naš ne tipični pozitivac. Iza plačljivog i stupidnog lica krije se seksualni sadistički manijak koji ubija po naređenju članove tokijskog podzemlja. Sa svojom oštricom na cipeli i histeričnim plakanjem i vrištanjem brutalno i krvoločno kasapi svoje protivnike što ga dovodi do vrhunca seksualne uzbuđenosti gdje po običaju ostavlja potpis svoje tjelesne tekućine. Kao vječiti predmet zlostavljanja od strane svojih vršnjaka u mladosti i nasilnog prisustva grupnog silovanja školske prijateljice u našem junaku je stvorio fetiš i stav da svaki član ženskog pola priželjkuje silovanje i mučenje, a on kao pravi junak je tu da otkloni prvobitne barijere njihovog odupiranja te probudi i razdrma zadovoljstvo koje čuči negdje u ćošku njihove podsvijesti. Između njih se nalazi maleni srednjovječni čovjek veoma staračkog izgleda i nevjerovatne snage potpomogne konstantnim ubrizgavanjem steroida. Njegovo ime je Jiji. On je glavni manipulator, nalogodavac ubistava, čovjek koji pokreće i planira svaki pokret u priči. Njegova lična partija šaha u kojoj pokreće i bijele i crne figure je nadogradila bizarnu prošlost Ichija koja je i prije toga bila dovoljno bizarna. Poznata kontraverzna i ekstremno nasilna Miikeova ekranizacija ove mange po svemu sudeći čini se kao neka light verzija Yamamotovog svijeta pa i onda kada pričamo o necenzurisanoj verziji filma Ichi the Killer. Istina, Miike je izbacio nepotrebne stvari za film te ponešto i dodao ali sve su svemu ostao vjeran samoj priči. Nešto od onoga što je otklonio bilo je i opravdano te se činilo kao logičko i najbolje moguće rješenje, ali subjektivno gledano lišio je prikaza Hideovih likova itekako zanimljivih karaktera. Ono što mi se posebno dopalo u filmu, za razliku od stripa, je Kakiharina dosljednost u svom fetišitzmu do samog kraja. On umire onako kako je živio i umire onako kako je želio za razliku od mange gdje ipak odbacuje bolno blaženstvo u zamjenu za običan život. Odnosno, njegovo odbacivanje ostaje samo pokušaj i kuknjava pred rasplakanim Ichiem.